Kafana „Crni bik“ kao da ne odoleva promenama vremene, što se neumitno događa izvan nje. Ista je kao prvog dana kada smo bili tamo, sem što na njenim zidovima nalepljeni plakati menjaju nazive bendova i datume održavanja koncerata. Doduše, zidovi postaju za nijansu tamniji, a i drvenarija takođe dobija svoje ožiljke.
I dalje je to onaj isti stari podrum na Trgu mladenaca, ispred čijih vrata stoji veliki drveni natpis na kome je isklesano- PIVNICA CRNI BIK. I dalje kada ulaziš u kafanu imaš onaj isti osećaj sopstvenog značaja, što se verovatno postiže tim laganim i sigurnim spuštanjem niz njene stepenice, a dok se tako spuštaš iz gornjeg rakursa gledaš na ljude u kafani koji se kako ko uđe redovno okreću da vide novu pridošlicu.
Kafana ima samo jedan mali prozor. Na prozoru je neki žuti vitraž od koga unutrašnjost kafane dobija neku toplu narandžastu boju, ali koji strašno malo osvetljava prostor. Uopšte kada se setim to je dosta zamračeno mesto, ali sa tom nekom toplom nijansom, sa atmosferom kao u filmovima kada montažer stavi sepia filter, da bi dočarao toplinu prošlosti. Boja se reflektuje na sve stvari u kafani i na takav način te stvari i oblikuje. Tokom dana nema puno više svetlosti nego tokom noći, kada gori žuto-crvena lampa. Tim tamnijim tonovima pripomažu i oblaci dima od cigareta, koji su kao deo prostora, naprosto su uvek tu. Oni dinamiziraju ovaj prostor svojim laganim kretanjem i menjanjem boje od žute, crvene, do narandžaste i braon.
Dostizanje te tople boje doprinosi i drvo, doduše staro i izgrebano. Sve je napravljeno od njega, stolovi, šank, pultovi, stolice, sa krajnjom jednostavnošću. Skromni stolar je ređao daščicu do daščice, takvim stilom su skrojene i stolice i klupe, što je možda razlog onim bolovim nakon dužeg sedenja na njima. Neudobnost, ali samo fizička.
Čim se uđe, sa leve strane se nalazi samo jedan sto, a izned njega je veliki televizor i jedan veći stari časovnik sa klatnom koje otkucava na svaki sat, mada retko ko reaguje na njega, više je tu kao ukras, antikvitet, nego što ima stvarnu funkciju. Napred je šank, takođe napravljen od drveta. Sem pića, sudopere, aparata za espreso, tu se nalaze i dve boce iz kojih se toči pivo. Šank je ukrašen sa puno slika, fotografija, životnih poruka i maksima ispisanih na žutoj hartiji. Ono što je i dalje nepromenjeno- to su oni isti ljudi za koje mi se čini da su prosto srasli sa šankom, ne pomeraju se nikada, isti raspored, isto piće, bez obzira na doba dana, godišnje doba, bez obzira na vreme uopšte.
Ne menjaju se ni šankeri koji su ujedno i konobari ovog dvorca. Sećam se jednog što deluje produhovljeno, tako mršav, sa bradom, ali ta duhovnost mu ne smeta da s vremena na vreme počne da pleše tango sam po „Bik“-u laganim nogam i teškom glavom od flaše pelinkovca popijenog. Zatim jedan visoki, tako nabijeni i opasni koji uvek izgleda kao da negde žuri, kao da će baš sada da zatvori kafanu, uvek sam imala osećaj dok mu se stidljivo smeškam kao da će sad početi da nas tuče što smo uopšte došli u kafanu i naručili piće. I dalje radi i onaj što se samo smeje i izgleda kao da je konstantno napušen nekom dobrom marihuanom, da li zbog te travčice ili naprosto bio-ritma, ali on je strašno spor, i nikad se ne pomera od šanka, ako si slučajno došao u kafanu da popiješ nešto, onda moraš sam da odeš do šanka i uzmeš svoje piće, ali i to traje, jer te ovaj prvo satima posmatra tim čudnim pogledom, dok u ruci drži čašu koju briše već neka tri sata, i još ne misli da bi čaša mogla biti čista, ispolirana nakon toliko vremena. Zatim onaj što liči na nekog hobita sa naočarima, on je redovno okružen sa nekim računima, deluje kao da mu je sve teško, da mu je život jako tužan, a da on eto mora da živi. Uvek mi se činilo da je on jedan od onih likova koji uzimaju knjige kao stvarnost, a da je stvarna svet samo jedna glupa obaveza, rutina, koja mora da se obavi pre nego što se vrati čitanju.
Sa leve strane kafane nalaze se dva velika stola, jedan je skroz do zida, tokom dana kad nema ljudi tu ljubavnici nalaze svoje skrovište od ostalog sveta.
Sa desne strane su četiri stola, na levom zidu od prozora je i dalje ona ogromna slika starog Novog Sada, na njemu se vidi katedrala, tramvaj, neki ljudi u čudnim kostimima…
Muzika je jedan od najprijatnijh momenata za nas zalutale u savremenom svetu, često se čuju zvuci starog roka, čak bluza, domaća muzika tokom novog vala, a i moj Nick Cave je čest gost… Za pojedine pesme, redovno čitav Bik u horu peva, nekada skaču, igraju, ovde muzika još može da se oseti, da pokrene.
Naizgled, mi se čini da Bik ne odoleva promenama, ali ako posmatramo da jedan prostor čine ljudi koji borave u njemu onda je kafana mnogo drugačija, jer se mi nismo baš izborili s vremenom, na nama je sada više ožiljaka, iritira nas smeh mladih ljudi koji dolaze, kao da želimo da im ukažemo da svet koji zamišljaju nije baš takav, muzika nas više ne pokreće na način kao pre.
Nekad je kafana bila toliko puna da smo stojali jedni na drugima, i tada je uvek bilo veselo, igralo se, pevalo. Oko dvanaest časova kada kafanama nije više dozvoljeno da rade, Bik se samo spolja zatvorao gvozdenim vratima, a mi smo još bili unutra, dole, do jutra. Pokušavam da se setim šta smo sve radili: izjavljivali ljubav, svirali, postavljali filozofske teorije i životne maksime, osnivali bendove, slikali jedne druge, pili, plesali, maštali, odrasli…
Sada nas je sve manje, Bik je poluprazan, vodi se miran tok razgovora, bez promana ritma, intonacija glasa. Dođem ponekad, i ukoliko vidim jednog poznatog zalutalog nostalgičara jako se obradujem. Ovi novi klinci imaju neki drugačiji način zabave, nikoga više ne interesuju matore kafane sa dušom i tradicijom, već svi hitaju u sterilne i frigidne sa konobarima koji ti se kad te vide klanjaju, sa gazdama koji bi te bez treptaja ubili zbog novca. Muzika koju oni slušaju sem što je izbacila reči iz upotrebe, izbacila je i dušu, svodi se na neki iritirajući ritam koji se ponavlja do u besvest, a da bi se na bilo koji način moglo u tome uživati treba biti strašno nadrogiran. Bik stoji prazan….
Novi Sad 2005.